Da vam znam objasniti, ne bih plesala. Isadora Duncan

Već sam bezbroj puta pokušavala riječima objasniti kakvom vrstom plesa se bavim i bez obzira što odgovorila osobi koja me to pitala, nikad nemam osjećaj da sam joj uspjela približiti ni djelić onoga što mi ples znači. Plesom se nisam bavila u ranoj mladosti, ali se jasno sjećam tadašnje čežnje da pokrenem tijelo na melodiju i ritam omiljene pjesme no to bih činila vrlo, vrlo rijetko i uvijek iza zatvorenih vrata svoje sobe. Sputavao me sram, osjećaj da «ne znam» plesati, da moje tijelo nije stvoreno za ples, što bih onda dodatno racionalizirala tvrdeći da je ples isprazan ako nije namijenjen izvođenju pred publikom. Svi su se ti stavovi poljuljali, bolje rečeno porušili, kada sam prije otprilike 6 godina iz znatiželje sudjelovala na jednom neformalnom plesnom okupljanju, potpuno nepripremljena za ono što je uslijedilo. Nakon nekoliko minuta slobodnog plesa osjetila sam da sve manje kontroliram svoje pokrete, da mi je dah prirodno sve usklađeniji s kretanjem, da je svaki dio mog tijela živ i da sve manje plešem, a da sve više dozvoljavam da ples pleše mene. Sjećam se suza koje su nekontrolirano potekle i jasnog osjećaja da je ples ono za što sam stvorena, da je to moj medij... da sam nakon mnogo godina izbivanja ponovno došla kući – u svoje tijelo. Nakon tog događaja više nisam imala izbora, ples mi je bio prirodan i nužan poput disanja. Svaki ples sam osjećala kao smislen i životan, čak i kad bih se zaplela u stare ego-obrasce koji su sputavali moju kreativnost i osjećajnost. Bio je to istovemeno i težak rad i najluđa zabava. U rijetkim trenucima potpunog, dubokog prepuštanja plesu bila sam bliža Bogu nego ikad prije u životu.

Pokret nikad ne laže. On je barometar koji svima koji ga znaju čitati govori kakvo je stanje u duši osobe koja pleše. Martha Graham

Budu ć i da sam kroz vlastito iskustvo osjetila kako sna ž no emotivne traume i blokade izlaze tokom plesa , po ž eljela sam više saznati o psihološkoj pozadini tih reakcija te naučiti kako se s njima nositi, jer mi plesni učitelji s kojima sam tada radila nisu znali dati odgovore na ta pitanja. Često bih nakon plesa ostajala vrlo otvorena, ranjiva i potresena, a bez jasnog uvida u ono što se dogodilo i bez znanja što s tim iskustvom sada mogu učiniti. Iako sam neizmjerno cijenila takva otvaranja, osjećala sam da im nešto nedostaje. Traganje me dovelo do 4-godišnjeg studija tjelesno orijentirane psihoterapije Core Energetics koji je za mene bio odskočna daska do potpuno nove razine rasta i rada na sebi. Proučavanje načina na koji oblikujemo svoja tijela u skladu sa svojim životnim iskustvima mi je donijelo uvide u ono što se sa mnom i drugima događalo tokom plesa i uz pomoć Core Energetics sam ta iskustva mogla lakše shvatiti i integrirati, ne umanjujući pri tome snagu svog emotivnog doživljaja. Shvatila sam na koji način tijelo pamti sve traume i sve užitke, čak i kada ih je naš svjesni um zaboravio ili potisnuo i počela sam istraživati kako to znanje mogu na nježan i neinvazivan način uključiti u svoj rad sa grupama i klijentima. Prirodan nastavak je bio spajanje Core Energetics i plesa u tehniku koju smo moj partner i ja nazvali CoreDance.

Postoje tri tipa plesača: prvi su oni koji ples smatraju vrstom gimnastičke vježbe koja se sastoji od neosobnih, gracioznih arabeski; drugi su oni koji koncentrirajući vlastiti um dovode tijelo u ritam željene emocije, izražavajući tako osjećaj ili iskustvo kojeg se sjećaju. I na koncu, tu su i oni koji svoja tijela pretvaraju u svjetlosni fluid, predajući se inspiraciji vlastite duše. Isadora Duncan

Na plesnim radionicama koje vodim polaznici ne uče plesne korake, već kroz ples pažnju okreću sve dublje prema svom tijelu, tražeći vlastite spontane, kreativne, slobodne pokrete. Fascinantno mi je vidjeti da kada cijeloj grupi dam potpuno isti zadatak, svaka osoba ima svoj jedinstven, unikatan, neponovljiv način na koji izvodi taj plesni zadatak. Svaka osoba ima svoj ples, svoje pokrete, svoj način oblikovanja energije i povezivanja sa dubljim izvorom kretanja u sebi. Dirljivo mi je svjedočiti trenutku kada osoba nakon dugotrajne plesne borbe s vlastitom ego-maskom odjednom uspije nadvladati kritiku svog brbljavog uma i uđe u stvarni ples svog srca i duše. Nekad je to prasak, divlje pražnjenje nagomilanog bijesa, tuge ili straha, a nekad je to delikatni, jedva primjetni pokret ruke ili glave koji govori izravnije i potresnije od bilo kakvog verbalnog objašnjenja.

Nekim polaznicima je dolazak na radionicu način na koji otpuštaju stres i prazne višak energije, drugima je to izazov i učenje: kako biti u kontaktu sa sobom i drugima, kako pružiti podršku drugima u grupi te dozvoliti sebi da budu podržani, kako riskirati da budu viđeni u plesu koji nije graciozan i lijep po uobičajenim mjerilima… Oni koji jednom okuse istinskog plesača u sebi, osjećaju da im ples postaje i metoda duhovnog rasta. Rastvarajući vlastite blokade i plešući iz srca, iz svoje srži, svojih kvaliteta, sve više otvaramo put tim kvalitetama i u svakodnevnom životu.

No da bismo dodirnuli svoju srž, prvo moramo postupno, sloj po sloj, ljuštiti svoje maske za koje često vjerujemo da su naša istinska stvarnost. Ispod maski se uvijek krije ono što ne želimo da drugi vide u nama, ono što smatramo da bi bilo bolje da nemamo i što nam uistinu i stoji na putu do naših kvaliteta; no prikrivanje, potiskivanje i negiranje tog “negativnog” dijela osobnosti ne vodi do ispunjenja, već do nezadovoljstva, srama, depresije i nemogućnosti za iskreni kontakt sa drugima. Tek kada se usudimo priznati taj otuđeni, “sramotni” dio sebe, pogledati ga, pokrenuti i dozvoliti drugima da ga vide, tek se tada otvara mogućnost da doživimo svoje pravo Ja i da se pokažemo drugima u svojoj ranjivosti i ljepoti, kako u plesu, tako i u svakodnevnim kontaktima.

Idući put kada se pogledaš u ogledalo, samo pogledaj kako su ti uši priljubljene uz glavu; pogledaj liniju rasta kose; sjeti se svih koščica koje postoje u tvom ručnom zglobu. To je čudo. A ples je slavljenje tog čuda. Martha Graham